Imamo jedno zanimljivo i rekao bih ‚dramatično‘ svjedočanstvo sada nakon Seminara u Splitu, točnije 6. i 7. predavanja aktualnog Seminara ‚Izaija 53:4, 5 kroz oči velikih slugu‘ i to od strane jednog mladog čovjeka koji je prvi puta došao poslušati me uživo i ušao u našu ’sferu‘, inače ima potrebito dijete, pa kaže ovako (izvadak iz njegovog maila meni kojeg je pisao nakon predavanja:
„…. zaista, toliko davanja pri samoj propovijedi, toliko energije, toliko snažnog, nesebičnog predanja, već i na snimkama uočljivo je, a uživo je ipak dojam još jači. Zaista, zar bi ikakvom Bakonji fra Brni itko ikada mogao vjerovat..
(Lorens: ovo se odnosi na roman Sime Matavulja a evo opis radnje istoimenog filma s Wikipedije:
‚Na obroncima planina u dalmatinkom zaleđu, u selu Zvrljevu, 1870. godine živelo je mnogoljudno bratstvo Jerkovića, jedna od tzv. svetih loza, loze fratara. Do tog doba oni su dala dvadesetičetiri fratra. Fra – Bakonja, izdanak loze Jerkovića, polazeći u katolički samostan Visovac, povede sa sobom jednog od svojih sinovaca, mladog i nestašnog Bakonju. Po dolasku Bakonja biva svuedokom nepobožnog života fratara, koji traže zadovoljstvo u jelu i piću, kao i u novcu i druženju sa ženama, a isuviše su strogi prem svojim učenicima, što je i on osjetio na svojoj koži.‘)
Drugim riječima, nema te američke neonske reklame koja bi mogla nadmašit promidžbu Žive Riječi, tebe očevidnoga Apostola Živoga Boga.
Uglavnom, iz smjera učitelja prema puku/ učenicima najvjerodostojnija moguća pojavnost i za mene šokantna energija. Čisto Davanje.
Nenadu sam odmah morao prijaviti kako sam, nakon iskustva propovijedi i naravno, posebno, dragi Lorense, tvoje molitve za iscjeljenje moga sina, ubrzo stigao kući i jednostavno dugo se osjećao „pozitivno bolestan“ i „van tijela“.
Tolike patnje koje već dugo prolazim, proživljavajući sve to, kao da su izgubile gravitaciju, postale potpuno relativne.
Naravno, znam da sam moram baštinit svu vjeru i ljubav kako bi za sebe održavao na dar primljeno.
Prvi put na pragu istinske vjere, nije mala odgovornost, niti radost.
Sram me i primisli da bi mogao ne slijediti Božji dar tvojim predobrostivim milosrđem isporučen.
Sram me što sam pomalo nemušto ostao zatečen samom molitvom, velikom molitvom za anuliranje velike nevolje.
Naime, prvi put sam se našao među Ljudima Srca u životu. Uopće, činjenica da uopće postoji osoba koja šeta okolo kao i svi mi, i može slijedom vlastitog, a Božjeg, poslanja, uopće okupiti toliko ljudi punih topline nevjerojatna je.
Da nema čak nikakvog bogoslužja, pogotovo službe iscijeljenja koju sam, ni manje ni više, prvi put odmah dobio od tebe.
Do 3 nisam mogao ni pokušat zaspat, a kad sam legao, odjednom su mi kao neka dva vanzemaljca gurala dlanove na prsima.
Doslovce sam osjećao na gornjem dijelu dlanova dosta jak pritisak, kao neko snažni živi dodir živoga nečega, punoga miline neke.
Nije bilo straha, samo želja da traje šta duže. Moram ti priznat da mi je trebalo više sna jer sve skupa je bilo preintezivno i nevjerojatno iskustvo…“