„Divan si…Tvoja milost pronašla me, praznih ruku, a otvorenog srca i ispunila me… ne prestajem Te slaviti…hvala Ti moj neusporedivo najpredivniji Isuse na neizmjernoj milosti kojom si mi dušu obnovio, otvorivši mi oči srca i prosvijetlivši me iznutra, ulijevajući mi neprocjenjivu snagu za promjenu karaktera u još veću i čišću ljubav…
Jučer, u najpredivnijem danu u mome životu na propovijedi našeg ljubljenog Apostola Lorensa, duboko u duši sam proživjela i osjetila tu nježnu, a istovremeno i jaku, beskrajnu ljubav koju nam je Isus pokazao kroz neizrecivo djelo žrtve na križu, najveličanstvenije djelo na nebu i na zemlji za vijeke vjekova, amen.
Rijeke žive vode potekle su iz mene i duh se razlio i mom žednom srcu donio još više ljubavi skroz neočekivano. Zahvaljivala sam iz sveg srca za neopisivu milost koja se spuštala na cijelu mene, prožimala me, najviše kroz ruke, a svaki udah i izdah bio je neopisivo punjenje koje se pretvaralo u jedinstvenu komunikaciju. Osjećala sam se blaženo i blagoslovljeno, a ujedno i ponizno, meni koja prilično lako iznosim svoje osjećaje ovog puta baš mi i ne ide s lakoćom…možda zato što sam Mu dala i obećanja razna, od onog da ću uzrasti u pravo DIJETE BOŽJE na koje će biti ponosan…do onog da ću biti baš skromni i ponizni sluga njegov…
Kada je završila predivna propovijed našeg Apostola Lorice, jedva sam čekala da ga zagrlim i da podijelim svoju radost s njim, jer on je uvelike taj preko kojeg naš predivni Isus izljeva ogromnu milost na nas. Hvala Ti dobrostivi Isuse, hvala ti Apostole i brate ljubljeni Lorice, hvala ti, hvala ti, hvala ti do kraljevstva nebeskog i nazad i tako do beskonačnosti he he.
Bila sam preplavljena ljubavlju prema svim stvorenjima, neizmjernom srećom, hvalom i slavom, ispunjena full i kada sam mislila da je to najnezaboravniji trenutak u mom životu, Apostol je položio ruku na moju glavu i tada je počeo „ringišpil“ kako je i Lorica to nazvao, jer ne znam stvarno kako to drugačije nazvati. Očitovanje je bilo toliko silno, čas me nagonilo na uzdahe, govorenje u jezicima, pjevanje, Apostola sam poistovjetila s Isusom. U njegovim očima vidjela se i osjetila tolika ljubav kroz Isusov lik, a kad bi zažmirila cijela njegova silueta je svjetlila poput sunca sjajnija i predivnija, hvala Ti Isuse. Govorila sam Mu što osjećam, zahvaljivala, smijala se podosta glasno baš iz srca. Sjećam se da sam Mu u jednom trenu i srce skroz predala pokazavši to rukom. Na kraju sam Ga izgrlila, ustvari nekoliko puta. Nisam mogla, a da Mu se na bacim u naručje, da ne podijelim taj predivan osjećaj božanske Kristove ljubavi s Njim. Duh se prelijevao i prelijevao i onda sam morala sjesti, jer noge više nisam osjećala, i dalje sam prebivala u Njegovom prisustvu i kada je Apostol i drugima davao pomazanje, ja sam ga primala isto, i sjećam se osjećaja kao da se povezujem s tim ljudima koji ga primaju, osjećam da oni osjećaju isto što i ja, neopisivu ljubav Kristovu. Bila sam prepresretna… i nemrem više pisati, al stvarno idem Ga dalje hvaliti i slaviti kroz pjesme;
I slavim Tebe ja svim srcem svojim, i slavim Tebe ja svom snagom svojom, i slavim Tebe ja svom dušom svojom, jer Ti si moj Kralj!
Ljubim vas sve i grlim i volim puno više najviše do sve punine i jedva čekam druženje, hvala Ti Isuse hvala ti Lorice“
Renata
Svjedočanstva zagrebačke Ekipice.