Hvala ti predivni Isuse, Lorice, Ekipica…sretna sam jako, puno, najviše, istovremeno i uzbuđena i mirna…sve nešto superiorno pozitivno, nadmoćno puno ljubavi…
Lorice, ti si sve točno napisao u mailu vezano uz moje osjećaje koji su me sinoć preplavili; ispočetka veliko uzbuđenje što ćemo se vidjeti po prvi put uživo, a onda su mi se tijekom predavanja izmjenjivali osjećaji ushićenosti, topline (kada bi se zadubila baš u tebe dok si govorio), mirnoće, a vrijeme mi je proletjelo, imala sam osjećaj da si najviše cca 30 min pričao i kad si rekao da je to to za večeras pomislila sam pa zar toliko kratko, mogla bih ga slušati još satima…
A kada si mi prišao bila sam jako sretna, uzbuđena, noge su mi se tresle naročito koljena, a drhtao mi je i govor, ma cijela i gorila sam kao da me temperatura pobija u nekoj gripi (a zadnji put sam ju imala s nekih 15 godina) pa sam dok sam pričala skakala s jedne teme na drugu, nisam znala što bi ti prije rekla…a onda mi je od jednom bilo ok i dovoljno samo da te gledam…ma nešto neopisivo…a glavni dio koji me je onda skroz preplavio je bio onaj kada si me primio za ruke te se sve do sada pojačalo za 100 % , koljena klecala, ushićenje, vrućina, osjećala sam se malo na zemlji malo na nebu, u jednom trenu, mislim da si rekao riječ prelijevanje, sam osjetila oko glave da mi svjetlo (kao na neka tri mjesta, blinka, lijevo desno i iza mene, a ispred mene kao da je neka čaša kao s uljem iz koje se to ulje preljeva, kao ona svijeća na ulje s dušicom). Ogromna sreća, koja se pojačava pa smiruje, mijenja joj se intenzitet, ali nikako ne prestaje, ne nestaje, smijeh istinski iznutra od kojeg su me obrazi boljeli (pre ugodna bol), sjećam se da mi je grlo na kraju bilo jako suho kao da je kroz mene prošla ogromna toplina i da sam duboko disala, al sam osjećala da je sve to kao super normalno…i onda još potreba da se sa svima zagrlim pojedinačno, svi su me grijali jako super: od Ivane, Igora, Branka, Ekipice iz Dubrave. Inače slabo imena pamtim, ali lica jako dobro.
I na samom odlasku jedva da sam se htjela rastati od svih (sva sreća da je dio Ekipice iz Dubrave išao sa mnom da još uživam i uživam kao i sada dok pišem, hvala ti Isuse, ljubim vas i grlim sve u Isusu našem) i sjećam se još tvojih riječi Lorice prije samog odlaska; „Kad dođeš doma otiđi u sobicu i govorit ćeš drugim jezikom“, i stvarno kada sam došla doma prvo sam izgrlila prvog Božjeg stvora koji me je dočekao na samim vratima; psa, a onda sam otišla do kćeri koju sam puno grlila i ona se je smijala sa mnom dok smo se grlile i rekla je da sam jako topla…otišla sam do sobice, tj. do kupaonice, ugasila svjetlo i govorila; hvala ti Isuse i tako nekoliko puta da bi mi od zadnjeg sloga “SE” krenuo govor u jeziku i tako sam govorila ne znam koliko i bila sam jako sretna i zahvalna…eto ti si Lorice znao da će mi i to proraditi doma i zbog toga sam isto presretna…predivno…hvala ti Isuse…i jedva čekam današnje druženje…hvala, hvala, hvala ti pre pre predivni Isuse, Lorice, Ekipice…