Dugo sam razmišljala o tome kada je počeo upliv i ne mogu locirati trenutak. Šuljao se polako, koračić po koračić tako da nisi ni svjestan što ti se dešava.
Moj se otpor intenzivirao tijekom ovog ljeta koje sam provodila daleko od svih događaja u Ekipici (osim povremenih kontakata sa pojedincima koji su također bili zahvaćeni uplivom). Nisam redovito čitala mejlove, nisam dolazila na druženja…
Većina je oko mene bila zahvaćena sa otporom, sumnjama, kritizirali su.
Prema Lorensu sam imala od početka stav tipa, super je to što on radi, svaka mu čast na hrabrosti, na predanosti i na umijeću propovijedanja. Ali, sada mi je jasno, da mu zapravo nikad nisam bila predala svoje povjerenje. Nikada nisam o tome razmišljala, niti sam smatrala da je to bitno.
Osjećala sam da nešto nije u redu, ali nisam mogla uprijeti prst u konkretnu stvar, optužiti nekog ili nešto. Jednostavno mi nešto nije štimalo. I naravno da sam se počela osjećati sve lošije, i fizički i duhovno.
Nakon čitave godine „zdrava ko dren“ situacije u Čistoj Istini, više me je sitnica podsjećalo da fizički nisam dobro (oko, leđa, čukalj…). Duhovno sam bila sumnjičava prema misiji, prema Lorensu, prema nauku (doktrini) pogotovo. Ovo naglašavam jer je zapravo moj fokus cijelo vrijeme bio na doktrini i dokazivanju samoj sebi da doktrina Čiste Istine nije kako treba (Lorens: zapela je na ‚vječnom prokletstvu‘ i ‚molitvi za umrle‘). Stvari koje mi do tada nisu uopće zaokupljale misli odjednom su me počele mučiti, stalno, ali stalno mi se vrtiti po glavi, stvarati mi nemir i nespokoj.
Moja je namjera bila izaći iz Ekipice, iako je jedan mali mali mali glasić govorio suprotno. Iskreno, nisam se previše obazirala na njega. Sve što sam željela je prekinuti vezu. Ne zauvijek, ali u ovom trenutku svakako DA.
Javila sam se Lorensu i napisala mu kakvo je stanje stvari i da želim „van“ i pojasnila mu svoje razloge. Njegov me odgovor zaista iznenadio. Nije bilo osude, razuvjeravanja, konfrontiranja sa mojim krivim pogledima na stvari. U Ljubavi mi se zahvalio na iskrenosti, pozdravio me, ali vrata je ostavio otvorena.
Sutradan je poslao mejl (na cijelu Ekipicu) koji me osobno baš, ali ono baš potresao i dao mi misliti. Sigurno sam bila inspiracija za tu temu, a možda i još koja duša (Lorens: učenje se odnosilo na strukturu problema koju ljudi ne vide, a koja je razlog za ovakvo otpadanje; mail je bio pomoć za nju u Ljubavi, i ona mi se javila nakon toga i zahvalila na tome; nije bila imenovana, ali znala je da joj objašnjavam situaciju, naime, čuli smo se kako kaže popodne ranije! Ja sam ga njoj u privatnom odgovoru nazvao ‚Poljubac Ljubavi‘ 🙂 ).
Nakon nekoliko dana (Lorens: prošlo je u stvari prilično dana od toga) odlučila sam javiti se mom Zokiju Čakiću, da mu kažem što sam odlučila. Zavoljela sam Čakića ovu godinu i baš mi je nekako legao na srce, iako smo totalno različiti tipovi, on u razumu, ja u emocijama. Al eto, nekako si pašemo. 🙂
Mislim da smo se našli dva puta. Pretresali moje misli, moja vjerovanja, pokušavali locirati ishodište problema. I dok sam se ja stalno vraćala na doktrinu i uporno tupila po njoj, malo po malo, okolo kole, a na mala vrata eto ti NEPOVJERENJA!
I odjednom mi se upali lampica, odjednom prepoznam problem u „svom njegovom sjaju“. NEPOVJERENJE! SUMNJA! Čim je Zoran skenirao nepovjerenje, meni je momentalno postalo jasno da je to to, potpuno mi je zasvijetlilo i bilo jasno odakle mi je došlo.
***
Začelo se 15 godina prije, kad sam se s tadašnjom prijateljicom počela nalaziti radi razgovora o Bogu i Bibliji. Ona je bila članica jedne kršćanske (protestantske) crkve i poznavala je Pismo. S vremenom nam se u tim druženjima pridružila njena sestra, pa njihov rođak, pa njegov kolega s faksa, pa malo po malo, skupilo nas se 10-ak. Družili smo se tjedno, ponekad u samoj Crkvi, ali najčešće kod nekog doma. Proučavali smo Bibliju, čitali je, molili se, diskutirali. Sve je izgledalo savršeno.
Spontano se kao voditelj te male molitvene grupice nametnuo momak koji je bio 10-ak godina stariji od nas. On nam je kuhao, zajedno bismo blagovali, potom se bacili na proučavanje Pisma. Ne sjećam se više koliko je to naše druženje trajalo, ali sigurno godinu, dvije, dok jednog dana do nas nije došla vijest da je momak koji nas je vodio, pokrao sav novac svog cimera kojeg je pronašao u kući i preko noći nestao. Nitko nije znao ni gdje ni zašto i od tada mu se gubi trag.
Zanimljivo je također, da je kod svog cimera svo vrijeme živio potpuno besplatno.
Moj se svijet tada srušio. Završilo je moje druženje sa Bogom i Njegovom Riječi. Distancirala sam se od ostalih članova grupice, a grupica se raspala. Negdje u tom periodu dogodilo se i to da pastor te crkve napustio svoju ženu (mislila sam se kakvi su to kršćani?), a dečko koji je bio s nama u grupi imao očitovanje zloduha (tada pojma nisam imala o čemu se radi, već sam došla do zaključka da je jednostavno „prosvirao“) što me jako uplašilo.
Sve u svemu zaključak je bio da to nije za mene. Biblija je zatvorena i spremljena. Na dugi niz godina.
***
U 9.mjesecu, kada je Lorens došao u Split, javlja mi se i poziva me na razgovor.
Ne znam ni sama što sam očekivala od tog razgovora. Bilo mi ga je zaista drago vidjeti, ali u tom trenutku nisam željela nikakva vezivanja ni obećavati da ću se vratiti u Ekipicu.
Razgovarali smo nasamo jedno dva sata.
Odjednom, kao da su mi se tek tada otvorile oči, vidjela sam Loricu onakvog kakvog ga nikad ranije nisam vidila. Ljubav. Ljubav. Samo Ljubav. Gledam ga i ne vjerujem! Stojim tu pred njim, govorim mu da (ga) se bojim, da nemam povjerenja u njega, da se bojim prepustiti, a u njemu vidim samo ljubav. Na sva moja odbijanja i zatvaranja on meni opet i stalno i iznova u duhu daje Ljubav.
(Lorens: to je dakle bio prvi put da smo nas dvoje bili na miru i nasamo pričali!)
Tu smo se molili za uklanjanje mog straha i nepovjerenja (Lorens: dok sam je držao za ruke). Tijekom molitve osjećala sam pritisak na prsima, kao da mi je nešto ili netko legao na grudni koš. Osjećaj nije bio nimalo neugodan, dapače, ali sam zahvaljujući tome shvatila da Lorens zaista ima pomazanje, silu Božju kako god da nazovete (Lorens: to je bilo očitovanje te izgonjenje zloduha, nakon čega je pritisak nestao, i njezina se ‚dioptrija‘ dodatno promijenila, o čemu slijedi; ovo je pak bitan element u priči što vjerujem razumijete!)…
Grlili smo se, čak mi je i zapjevao J i rastali se u Ljubavi.
***
Tih se dana moj duh ponovo počeo buditi i vraćati u život. Nije tu bilo nikakvih senzacija ni čuda osim blaženog osjećaja kada bih Lorensa zagrlila na druženjima, što nikad ranije nisam doživjela s njim.
Uh jedno grljenje nikada neću zaboraviti. Stajao je na stepenici, a ja sam naslonila glavu na njegova prsa i tada sam osjetila kao da mi glava počiva na Isusovim grudima. Koji spokoj! Hvala Ti OČE!!!
(Lorens: ovo se stanje očituje na licu kao izvjesna zaljubljenost, i meni, koji ga poznajem, znak je da smo se povezali u duhu, tj. da su blokade nestale!)
***
Došao je dan za Kuću vjere. Lorens je sutradan putovao za Šibenik. To je bilo zadnje druženje s njim u ovoj turi Splita.
Na druženje sam došla otvorenog srca i radosna kao da idem na neku proslavu… Znam da mi je Karmen kad me na početku pozdravljala rekla da sjajim, na što sam joj odgovorila potvrdno jer sam osjećala iznutra sjaj i radost.
Propovijed je uobičajeno bila moćna.
Gledala sam Lorensovo lice, oči, mimiku, ruke dok propovijeda i osjećala sam i slala mu u Duhu svoju Ljubav i zahvalnost. Mislila sam se kako je moguće da do sada nisam uočavala tu njegovu Ljubav, predanost, nastojanje. Tko se od nas toliko daje, tko od nas ima ikakvo pravo da bi njemu prigovorio.
Osjećala sam svih ovih dana, nakon našeg susreta nasamo, rast moje Ljubavi prema njemu osobno.
(Lorens: ponovno skrećem pažnju na zloduha kojeg smo sprašili! J)
Nakon propovijedi baš mi se nije išlo doma. Kad me Anita pitala hoćemo li put kuće, odgovorila sam joj da ja ne idem, da ću ostati prespavati u Kući Vjere J. A sad znam da je On imao za mene plan. Zato mi nije dao da odem.
Nakon druženja ostali smo u grupicama razgovarati. Sjedila sam sa Anom T., Anitom C. i Suzanom. Ne sjećam se više o čemu smo razgovarale. Tada je do nas došao Lorens, privukao stolicu i sjeo nasuprot nama tako da smo tvorili krug. Svi smo se držali smo za ruke.
(Lorens: ja sam u duhu cijelo vrijeme imao Goranu ’na piku‘, imao sam dojam kako moramo nešto ‚dovršiti‘, zato sam prišao i sjeo pored nje, i uhvatio je za ruku … dakle došao sam radi nje osobno!)
Nakon malo vremena je u meni počeo nalet vrućine. Imala sam potrebu odvojit se iz kruga i izići vani „ohladiti se“. Kad sam rekla Loresu da me pusti, da mi je vruće, on je uhvatio obje moje ruke u križ, okrenuo se prema meni. Znala sam da je odmah išao u molitvu i momentalno mi je postalo jasno što se može dogoditi.
(Lorens: Ha, ha, ha … a ja se mislim, ‚pa di ćeš sada kad je KRENULO!!‘)
Dalje ni sama ne znam točne detalje, odnosno ulazim u duhovno stanje.
(Lorens: E sad, ovo je dakle onaj fascinantan dio, naime, u saznanju o njezinom ranijem problemu o čemu je pisala iznad, i da se radi o povjerenju u Moju Ljubav, ja sam molio molitvu koju NIKADA nisam molio, naime: Molim te Isuse OBJAVI JOJ U SRCU KAKVA JE LJUBAV U MOJEM SRCU! Objavi joj kakva je Tvoja nesebična, i žrtvena Ljubav!‘ – nakon čega sam nastavio govoriti tj. moliti za izljev Duha i za čišćenje njezine duše i otklanjanje prepreka i za prosvjetljenje kao i obično, tj. tražio sam ‚preljevanje na nju iz mene‘ a za sebe sam prije toga tražio ‚friško pomazanje‘, Psalam 92:10 KJV, i naravno da ‚pomazanje strga svaki jaram u njoj‘, Izaija 10:27)
Znam da su uskoro moji uzdasi postali jako jako duboki, a taj mi je osjećaj bio poznat od mog prvog krštenja u Duhu prije godinu dana u mojoj sobi. To duboko disanje je trajalo neko vrijeme, a onda mi je u duhu došla uputa da se spustim na koljena na pod. Klela sam, odnosno, kako L kaže, prostrla se po podu. Počela sam silno plakati i jecati. U duhu, ne svojim prirodnim očima, vidjela sam, bolje reći osjetila sam da stojim pred Njim. On je bio sama Ljubav i Milosrđe. Nije imao nikakav poseban oblik, samo svjetlo, bjelinu, bistrinu, jasnoću… Nadspoznatljivu. Mi to ne možemo shvatiti ni dokučiti dokle god smo u ovom tijelu.
Meni je momentalno postalo jasno da Ga nisam dostojna. Da nisam dostojna da uđe u moje srce, da se u njemu nastani, da je moje srce puno zloća i nečistoća. Nisam dostojna stajati u Njegovoj blizini, nisam dostojna IŠTA napraviti ili svojim djelima zavrijediti Njega da bih IKAD mogla boraviti u Njegovom prisustvu. Shvatila sam da samo On i samo Njegova Ljubav i Milost je ta koja me može privući nazad k Njemu.
Shvatila sam da je boravak u tijelu, prirodni, fizički svijet samo privid. Da je duhovni svijet, kojeg prirodnim očima ne vidimo, jedini stvaran i da ćemo prije ili poslije dospjeti, tj. vratiti se u taj svijet iz kojeg smo potekli.
Skršila me totalna poniznost i spoznaja da apsolutno nisam dostojna da „uđe pod moj krov“. Samo sam u jecajima ponavljala i ponavljala „Oprosti“, „O Oče oprosti mi“…. Ni sama ne znam koliko je to trajalo. Ekipica kaže 15ak minuta. Teški, teški jecaji.
U tom sam trenutku jasno osjetila, po prvi put u životu, da On zaista JEST moj Otac iako sam do tada to milijun puta čula.
(Lorens: Sljedećeg dana, na moj upit, na mail je napisala ovo:
Oče predivni, moje srce je ponizno pred spoznajom Tvoje Ljubavi i Svemoći. Hvala Ti, hvala što si me pozvao u život. Hvala Ti Predivni što si mi dopustio da načas zavirim u tvoju Beskonačnost, Milosrđe i Ljubav. Ni danas još ne mogu shvatiti što sam doživjela…
Nedostaje mi riječi za opisati ono šta sam u duhu osjetila i vidjela. Hvala TI Ljubljeni na toj milosti.
Hvala Ti na nadspoznatljivoj Ljubavi, na miru van svake pameti, na poniznosti, hvala Ti na svakoj pojedinoj duši iz Ekipice, hvala TI na Lorensu i njegovom nesebičnom davanju. Hvala Ljubljeni… Oče.
Sad znam da ništa ne znam, da sam ništa i samo Ti od mene možeš stvoriti dijete Božje.
Isuse, oprosti mi!
Dajem ti sve!
Lorice, hvala Ti do neba i nazad. Oprosti na svemu! Volim te!!!)
Nakon sveopćeg pokajanja, ne za konkretna djela, već za svoju cjelokupnost, pokajanje čitavog dosadašnjeg života, svakog atoma mog tijela i duše, prešla sam u zahvalnost jer sam jasno dobila na znanje da, iako sam takva nikakva, On se svejedno želi sjediniti sa mnom, želi me primiti i biti sa mnom. Ja sam Njegovo dijete i Njemu pripadam. I onda sam prešla u zahvaljivanje i samo ponavljala „Hvala Ti, hvala Ti Oče, hvala Ti Isuse..“, a moji su se jecaji postepeno smirili.
Spoznala sam da je On sama Ljubav, Ljubav nad ljubavima. Ljubav koju mi ovdje na zemlji prakticiramo, makar i ona majčinska, je samo imitacija Njegove Ljubavi. Mi takvu Ljubav ne možemo pojmiti, a kamoli prakticirati. Ne sada i ne ovdje.
Shvatila sam da jedino što trebamo moliti, tražiti, prakticirati je ljubav, da se trebamo fokusirati jedino na ljubav.
U tom iskustvu On mi je otkrio tek djelić svoje Svemoći i Sve Ljubavi i osjetila sam da kad bih sada ovakva stala pred Njega, pred svu puninu Njegove Ljubavi i Svemogućnosti, da bih u trenu nestala. Ne bih opstala u Njegovoj blizini.
Pridigla sam se iz ležećeg položaja i u zahvaljivanju bila u na koljenima još neko vrijeme. Usta su mi se počela grčit, formirati se sama od sebe u jezike. Mislim da sam tu brljavila svašta, od zahvaljivanja do govora u jezicima, ne znam ni sama…
Mislim da to nije dugo trajalo.
Sve u svemu, kad sam se vratila nazad u prirodnu svijest, osjećala sam se ošamućena. Iznenadila sam se kad sam vidila koliko je ljudi okolo po čitavoj sobi. Znala sam da nisam sama dok sam bila u tom stanju (iako nisam o tome razmišljala, ali bilo mi je u podsvijesti), ali nisam znala da je soba dupkom puna.
Zanimljivo je da ovaj doživljaj, ma kako snažan i sve prožimajući bio, nije prisilan. I imam osjećaj da sam u svakom trenutku doživljaj voljno mogla zaustaviti ili odbiti.
Nakon iskustva, vratila sam se sjesti na stolicu. Preda mnom je bio Lorens. Ne znam jesmo se držali za ruke ili nismo. Znam da smo se gledali, oko na oko i ne znam koliko je to gledanje trajalo, mislim da nije dugo. Gledajući ga tako, slala sam mu svoju Ljubav i zahvalnost. Na trenutke mi se od njegovog lica ukazivalo lice Kristovo, ali bi jako brzo iščezlo.
Gledajući ga tako osjećala sam Ljubav i ozbiljnost.
On mi je mekim, nježnim tonom šapnuo „Sad znaš“. U tom trenu prepoznala sam iz Lorensa Duh Očev. Otac moj mi se osobno obratio, rekao mi Riječ. Ja sam mu na to odgovorila „Sad znam da ništa ne znam“ misleći, da sve ono što sam mislila da znam, sada shvaćam da u biti ništa nisam znala i da me zapravo vratilo na sami početak. Ne znam čega je to početak. Jeli početak mog novog života ili se trebam vratiti na izvore vjere i Ljubavi. Ali znam, da i kada mislimo da smo Ga uhvatili ili spoznali, da nismo, čak ni tada, spoznali ništa. Jer On zaista jest nadspoznatljiv.
Hvala Ti Isuse!
Perspektiva mi se od tada TOTALNO promijenila.
Duh Ljubavi, Milosrđa i Spokoja totalno me okupao. Nakon ovog izljeva danima sam bila ni na nebu ni na zemlji, moje misli i duh su bili izvan ovog prostora i vremena. Spoznaja ogromne, neopisive količine milosrđa i Ljubavi. Hvala Ti Oče što nas ljubiš unatoč svoj tami koju nosimo u sebi.
***
Nakon nekoliko dana odlučili smo se otići na zadnji dan seminara u Šibeniku. Tu se večer polagalo ruke na potrebite. Mene je već danima boljelo desno rame, a samim time čitava je ruka bila slaba i onemoćala. Mislila sam se dali da izađem na molitvu, ali sam odlučila da ne želim oduzimati vrijeme namijenjeno Šibenčanima, već da ćemo Otac i ja to riješiti nasamo.
U tim trenutcima prošao mi je kroz misli opet onaj zloduh sumnje i rekao da ne bi bilo loše malo „testirati“ Lorensa da vidimo dali to pomazanje kod njega stvarno radi.
Ali radi…. Hvala Ti Isuse! Jer tu večer, mada mi nije bila to namjera, dok smo šetali po rivi, samo od zagrljaja (a zagrlila sam ga s tom jalovom desnom rukom) bol je nestala. Nema je više! Ništa! Nula! Hahaha! Hvala Ti Isuse!!! Hvala Ti Predivni na svakom daru, na nadspoznatljivoj Ljubavi, na Milosrđu, na Ljepoti, na razgaljenosti duše, na želji da se potpuno i zauvijek s Tobom stopim. Hvala Ti!
Nema druge svrhe života osim Njega, nema drugog smisla osim povratka k Ocu, nema druge Ljubavi osim one koja je od Njega, nema druge Milosti osim Njegove Milosti.
Oprosti Lorens!!!
Volim te!!!
Oprosti!
Oprosti mi Isuse! Molim Te, molim Te oprosti!