Tijekom života sam tražio nešto što bi me istinski usrećilo i zadovoljilo, dovelo do samoispunjenja. Prirodno sam emotivan čovjek koji je uvijek davao od sebe i primao malo zauzvrat, jer nisam znao što je prava ljubav, primanje i davanje. Borio sam se sa nedostatkom razumijevanja, ljubavi, osjećajem odbačenosti i usamljenosti. Nedostajalo mi je nešto više, ispunjenje duše, osjećaj više voljenosti… Ovisnost o alkoholu i drogama je bila neminovna, pošto sam se želio opijati i drogirati. U početku zbog eksperimentiranja i društva, a kasnije samo da budem u stanju ošamućenosti i lažnoj svjesnosti – nesvjesnosti. Sve je bilo super, imao sam materijalnih blagodati, puno „prijatelja“, dobar posao, do trenutka kada sam uvidio da sam otišao jako predaleko i više nisam mogao bježati od sebe. Izgubio sam posao, zanemario obitelj i drage prijatelje. Pogoršalo se i zdravstveno stanje. Liječio sam se 15 godina u bolnicama po 3-5 mjeseci godišnje i uzimao razne ljekove protiv depresije, anksioznosti, za spavanje… Isprobao sam najnovije ljekove i ništa. Na kraju sam pio ljekove-blokatore koje uzimaju heroinski ovisnici (osobno nisam nikad bio ovisan o teškim drogama), ali opet ništa. Zaliječenje je bilo moguće, ali izliječenje nikako. Apstinencija sama po sebi nije imala nikakvog smisla. Stanje se samo pogoršavalo. Shvatio sam da moram otići u komunu i zauvijek promijeniti nazore. Izabrao sam komunu koja nije vjerskog tipa i otišao u Đurmanec krajem 2012. g. Zapravo, nisam se bavio rješavanjem uzroka (potrebna mi je bila ljubav i smisao za daljnji život), izbjegavajući posljedicu (prekomjerno sam pio), do susreta sa Isusom Kristom koji mi je konkretno dao upute preko Čiste Istine (Iv 17:17), pravi lijek i nov život u Njemu (Kol 3:1-17).
Tamo mi se u proljeće dogodio prvi susret sa Isusom Kristom uz pomoć drage prijateljice Ivane koja vodi jednom tjedno grupu/školicu vjere u zajednici, te Frane i Lorensa koji su posjećivali zajednicu. Na tim grupama sam slušao i čitao kako doći do istinskog iscjeljenja putem vjere u Isusa Krista (1 Pt 2:24). To je bilo nešto sasvim novo i u početku nisam vjerovao u Božju iscjeljiteljsku moć (Jr 30:17). Izbjegavao sam prve grupe, ali Riječ Božja je dolazila polako u moju izmučenu dušu, koja se počela buditi i prihvaćati Istinu i iscjeljenje. Počeo sam čitati Knjižicu br. 58, ‚Ozdravljenje za svo naše tijelo‘. U početku je bilo teško koncentrirati se i razmišljati. Što sam se više trudio čitati, više sam razumio što čitam i tako je krenulo… Prilikom posjete zajednici Lorens mi je objasnio kako posaditi sjeme života u sebe putem Isusa Krista (čitanje ulomaka iz Novog zavjeta). Dobio sam knjižicu br. 15, te kasnije br. 39 i br. 40 u kojima se opisuje praiskonski početak Božjeg stvaranja, otpadništvo Lucifera i prvobitnih anđela, te Božji plan spasenja od vječnosti.
Pošto me oduvijek zanimao svemir, početak svega i borba između dobra i zla, iskreno sam se zainteresirao. Više sam puta pročitao knjižice i shvatio tko sam (svjetlosno biće rođeno od Boga), koja je svrha zemaljskog postojanja (pokajati se za sve grijehe i početi živjeti u ljubavi i blaženstvu s Isusom Kristom i tako živjeti do povratka u Očevu kuću) i tko mi je pravi Otac. Nakon što sam se svjesno ispovijedio i pokajao za sve svoje grijehe (Rim 10:9, 10), otkrio sam novu dimenziju u sebi, kao da sam duhovno ponovno rođen (1 Pt 1:23) kroz Isusa Krista koji je prije 2000 godina otkupio moje grijehe i umro na križu da bi me spasio, izbavio i iscijelio. Kako sam se mijenjao, tako sam na ona prazna mjesta u sebi umjesto ovisničkih razmišljanja i ugoda ugradio Isusa Krista.
Nedugo zatim sam osjetio blaženi osjećaj mirnoće i zadovoljstva (Iv 14:27, 16:33). Bistrije sam mogao razmišljati, nestala je nervoza, smireno sam primao i davao kritike i savjete sa zadovoljstvom i u sigurnosti da ne mogu pogriješiti jer me dragi Otac drži za ruku i vodi kroz život. Počeo sam se mijenjati iz dana u dan sve više, a isto tako vjera, ljubav prema bližnjima i duhovna snaga su polako rasle. Napustio sam prijašnje navike i razmišljanja i upro pogled prema Isusu Kristu svim srcem. Do izražaja su zatim došle sve moje svjetovne „pogreške“ u davanju ljubavi i sebe drugima, koje su na moju veliku radost postale velike pozitivne strane i one su mi danas pravi oslonac u vjeri i životu. Slijediti put Isusa Krista (Iv 14:6) postala mi je najdraža dnevna zadaća.
Drugi susret s Ocem mi se dogodio kada sam za vrijeme posla svjedočio (odgovarao) na upite štićenika zajednice kakvu ja to vjeru imam, zašto sam tako smiren i veseo i zračim pozitivnošću, te da bi i oni htjeli tako nešto (pitali su me svojim riječnikom „na čemu sam“). Kada sam im počeo govoriti o Isusu Kristu (Čistoj Istini), svojoj vjeri i što mislim i osjećam, te zašto i kako mi se dogodila moja preobrazba, osjetio sam neopisivo blaženstvo i ljubav unutar sebe! Počeo sam sa „Isus Krist vam je veza…“. Prošli su me trnci, drhtao sam, bilo mi je jako vruće, srce mi je ludo lupalo, osjećao sam da lebdim i počeo jednostavno plakati od sreće. Tada sam posebno svijetlio i zračio, što su i oni primjetili u čudu. Znao sam da sâm Otac i Isus Krist govori kroz mene!!! Pokušao sam se savladati kako bih mogao što jednostavnije objasniti, ali jednostavno to nisam mogao od silnog unutarnjeg ljubavnog doživljaja… Kasnije sam pjevao, plesao i sve mi je izgledalo sjajno. Osjećao sam da su mi unutarnja i vanjska osjetila na maksimumu i boje su bile intenzivnije i svjetlije. Drugu sam večer nazvao Ivanu i objasnio što mi se događa, te ju zamolio da mi pojasni kako da smanjim doživljaj jer su ljudi oko mene primjetili da „nisam normalan“. Veselo se nasmijala i rekla mi da slobodno uživam u tom blaženom stanju, te da će biti još takvih stanja u mojoj rastućoj vjeri, ali da ne smijem ići za tim osjećajima, nego putem Sv. Pisma, tj. onako kako u Sv. Pismu piše, da trebamo živjeti kao djeca Božja, bez obzira na osjećaj. Jer Njegova Riječ jest Istina… (Iv 17:17). Takav osjećaj sam imao još dva, tri dana u sve smanjenijem obujmu. Mislim da nikad nije do kraja otišao jer svaki puta kada se toga sjetim, osjećam trnce i radost, povezanost, osjećaj da me netko jako volii nikada neće otići jer On živi u meni!☺ Moje molitve su nakon toga bile srčanije i u duhu poniznije.
Ponekad prilikom posjeta Ivane zajednici kad imamo druženje u duhu, puno intenzivnije osjećam blizinu Oca, tako da sam jednom prilikom pitanja kakva je to ljubav djeteta naspram Oca, odgovorio u duhu Kristove ljubavi (Iv 14:17), da je to kao kad sa prirodnim ocem šećeš pod ruku gradom i pitaš ga da ti kupi čokoladu. On ti, naravno, kupi što želiš jer te jako voli, ali ta čokolada više nije obična čokolada. To je najslađa i najbolja čokolada na svijetu koju ti je tvoj otac kupio!☺ Ili npr. pitanje koje je bilo u sličnom kontekstu, kako je to živjeti sa Isusom i bez Njega? Prožet duhom Kristove ljubavi u meni odgovorio sam da je to kao da hodaš pustinjom žedan, gladan i iscrpljen i „slučajno“ sretneš Ivanu i ona te uvjerava da je oaza iza dine, udaljena 500 m ako ideš prema suncu. Ti joj povjeruješ, kreneš i nađeš oazu, te se do mile volje napiješ, najedeš i odmoriš – spašen si!☺
Doživljavam manja čuda oko sebe putem kontakta (života) sa Ocem u svakodnevici i postala su mi uobičajena. To je jedan predivan osjećaj sreće i smirenosti u kojem nastojim prebivati tijekom dana. Drugi to primjećuju u mojem načinu ophođenja i razmišljanju, osobnom stavu i ljubavi prema bližnjima. Svaku večer kada legnem u krevet prvo uvijek zahvaljujem dragom Ocu na tome i svim darovima milosti kojima me obasipa kao Otac svoje dijete, molim se za spas duša i unapređenje, kako svoje, tako i vjere ostalih dragih osoba i obitelji.
Nije mi svaki dan pre-blažen, imam i ja svojih uspona i padova u životu i vjeri. Još uvijek se bori svjetovan i duhovan čovjek u meni, ali trudim se svim silama pokoriti ga “jer je Onaj koji je u nama veći od onoga koji je u svijetu” (1 Iv 4:4). U svakodnevici se borim u sebi sa raznim krivim razmišljanjima i djelima, krivim ponašanjima, procjenama… Znam da ako živim život ljubavi i nakon što počinim grijeh, iskreno i ponizno se pokajem (1 Iv 1:9; 2:1, 2), moj Otac će mi iz ljubavi sve oprostiti kao svojem djetetu.
Više ništa nije slučajnost u mojem novom životu, pa ni ovo svjedočanstvo, kojim bih želio pomoći ljudima da krenu putem Istine koja vodi u vječni život, a taj je Isus Krist, te se u potpunosti izliječe od svih bolesti i ovisnosti (Iz 53:4, 5), jer to je jedini pravi put. Previše sam pretrpio strahova, razočaranja, nepravde, tuđih osuda i povrijedio puno ljudi oko sebe (1 Pt 4:3), da ne bih uvidio kako Očeva Riječ stvarno djeluje, samo trebamo znati kako upitati s ljubavlju našeg Oca, ostati čvrsti u vjeri i dobit ćemo sigurno što smo zatražili (Mt 7:7, 8; Iv 14:13, 14; 15:7, 16; 16:23, 24)! ☺
Najveće čudo na svijetu zove se imenom Očeve Ljubavi (1 Iv 4:8, 16) i ako vjerujemo u Njega i Isusa Krista (Iv 14:10 – 12), sve u životu je dostižno i moguće! ☺☺☺
Iskreno se zahvaljujem svim dragim prijateljima iz Zgb ekipice na srdačnoj pomoći u Isusu Kristu, Ani i Ivi iz Zadra, Lorensu i svima kojih se sada ne mogu nažalost sjetiti, a posebno Ivani koja mi je najviše pomogla i još uvijek pomaže da osnažim i razbuktam Isusov plamen u srcu! ☺
Igor Brezović, Đurmanec, 05. veljače 2014.