Dragi Lorice,
Isus zna da ja i nisam baš vješta s riječima i da teško mogu prenijeti ono što mi je na srcu u riječi, ali potrudit ću se, pogotovo zato što sada više nego ikada imam što za reći :). Kako si i rekao zadnji dan seminara, da si uzmemo nekoliko dana da promislimo o tome što smo proživjeli i doživjeli tijekom ovih 10-ak dana, tako sam te poslušala i evo skupljala sam dojmove, promišljala i slagala kockice. 🙂 Nadam se da ti ne smeta što ti govorim ti, ovo „vi“ mi zvuči tako daleko i hladno. Htjela sam reći da sam iskreno zahvalna Isusu i tebi i Klarici koja me dovela do Ekipice, zanimljivo je zapravo, da sam se ja već dosta dugo molila za Ekipicu, samo nisam mislila da će to biti ova Ekipica, nego da će to biti ostatak u Katoličkoj crkvi. Naime, jedna od prvih stvari koja me jako zaokupljala još prije nego što sam upoznala Ekipicu je bila u vezi posljednjih vremena, nekako mi je taj dio uvijek bio negdje u mislima. U ljeto kad sam završila prvu godinu faksa, na internetu sam došla do jednih objava o posljednjim vremenima i ja sam bila onako skroz sigurna da je to to i da je to sad. Negdje u tim objavama se spominje i mali ostatak Kristovih sljedbenika koji će ostati vjerni Isusu i tako sam ja htjela biti dio tog ostatka i molila Boga (tada još Boga kako naučava Katolička crkva, a ne svog Oca) da me poveže s tim ostatkom. Kada mi je Klara prije nekih godinu i pol spomenula seminar koji je bio u Zagrebu, ja sam bila čvrsta katolkinja, 100% sigurna u ispravnost i točnost onoga što naučava Katolička crkva, iako sam i sama osjećala da me neke stvari zbunjuju, ali kako sam tako odgajana oduvijek, prihvatila sam to kao istinu. Rekla sam joj, kao što i mnogi kažu, da nemam potrebu tražiti ništa dalje od Katoličke crkve, jer mi je skroz dobro i ovako kako je, ali hvala Ti Isuse, naravno da mi nije bilo dobro. Klarica je bila strpljiva i uporna sa mnom i hvala joj na tome, što i meni sada pokazuje i daje snagu da i ja budem takva za druge ljude. Kada kažem da sam bila čvrsta katolkinja, to stvarno to i znači, išla sam svake nedjelje na misu, na klanjanja, na zornice, što češće na ispovijed i svi oko mene su mi govorili da pretjerujem u tome svemu, od malih nogu svi govore kako ću ja 100% u časne sestre, što i je u jednom trenutku bila mogućnost i to je zapravo bilo prvi puta da sam onako skroz iskreno i iz duše zavapila Isusu da mi jasno da u srce je li to moj put i kako sam tako iskreno i duboko zavapila, tako je to bio prvi put kad mi je Isus onako skroz jasno u srce dao do znanja da nije, da ima neki drugi plan za mene. Meni je bila fascinantna ta sigurnost u odgovor i da uopće nisam imala ni najmanje sumnje da mi to On daje u srce, a ne da je to moj „proizvod“, jer do tada takvo nešto mi se nikada nije dogodilo. No, htjela sam reći, iako sam bila čvrsta u svom katoličkom nastojanju, moji su mi govorili da malo stanem na kočnicu, ali mi nisu ništa branili ili napadali onako kako sada čine. Sad mi često govore da im je bilo draže dok sam bila stalno u crkvi i da kako je moguće da nešto što sam cijeli život radila i smatrala ispravnim, sada odjednom više nije dobro i istina. Kada malo (bolje) razmislim, ja nisam ništa konkretno ni radila, osim što sam išla u crkvu, ali ništa nisam davala dalje (to je ono kako sam primila, tako sam mogla i dati), a sada kada želim i riječima i životom svjedočiti, to sada uznemirava do sada mirne i uspavane vode. Ja samo znam da sam ja stalno tražila Istinu i kako nisam znala za ništa bolje, tako sam išla u crkvu i tamo tražila odgovore. Kada sam došla do točke kada sam stvarno bila premorena od toga da nikako da dobijem odgovore, tada mi je Klarica poslala seminar 7 Riječi s Križa,i hvala Ti moj dobri Isuse, to je bio pun pogodak. 🙂 Ja sam si čvrsto dala zadatak da ću ga slušati onako svaki dan, da me ništa neće spriječiti u tome. Ono što me dodatno motiviralo je što se na Klarici vidjela velika promjena, sve je radila s lakoćom, u radosti i svi su se na fakultetu, pa tako i ja, pitali odakle joj snaga, kako može tako uvijek biti vesela, uvijek raditi neke dodatne zadatke za druge i slično. Taman kada sam ga odslušala do kraja, za par dana sam došla u Zagreb, i to je bilo onda kada si i ti bio u Zagrebu prije Splita. Klarica je rekla da me želi negdje odvesti i tako sam došla na druženje Ekipice. Čim sam došla, osjetila sam onako u duši nešto, neku toplinu. Bila sam malo ukočena, jer je za mene to sve bilo novo, ali sam htjela ostati i doživjeti sve što se događa. Kada smo se upoznali, imala sam osjećaj kao da stvarno stojim pred Isusom, iskreno, bilo me strah pogledati te, jer sam bila sigurna da vidiš i ono što ja ne vidim u sebi, onako kako ti kažeš da mi na čelu sve piše. Onaj dan kada si molio za micanje blokada, kao da sam znala da će se nešto dogoditi. Prvo, vrazi su me na razne načine htjeli spriječiti da dođem na druženje, pa me počeo boljeti želudac, pa ovo, pa ono, ali sam ja čvrsto odlučila da idem, što god bilo i sve je odjednom nestalo. Cijelim putem imala sam neku knedlu u grlu i onako sa suzama u očima došla. Kada sam došla, već su me suze skroz oblile, a kada sam zagrlila Lidiju, još više. Nekako sam se uspjela sabrati do početka predavanja, ali sam znala da će se taj dan nešto dogoditi. Poslije predavanja, kako je počeo ovaj slobodan dio, Klarica se bila nešto zamislila i skupa sa mnom i Zvonimirom smo se pomolili, onda je ona rekla da idemo do tebe, da se pozdravimo, meni su se noge odsjekle, jer sam znala, ok, to je sad to, a ostatak znaš i sam što je bilo.
(Lorens: O ovom, ‚a ostatak znaš i sam što je bilo‘, ovako sam napisao sljedećeg dana za Ekipicu izvješće:
‚… time smo onda završili službeno druženje … i tako sada već znate, ljudi dolaze popričati sa mnom, grliti se … bio D. iz Murske Subote (Slovenija) s nama, došao od tamo da se upoznamo i uživo … i negdje u nizu evo Klare s Mateom, nova cura s njezinog faksa … i već dok je hodala prema meni već je počela plakati … pa sam je onda uzeo u zagrljaj i držao duže vrijeme dok je ona plakala i jecala …
Kad se to umirilo pitao sam je malo o njoj, pa mi reče da je katoličke pozadine i da je zahvaćena s Čistom Istinom, ali da ‚još ima neke blokade‘ … ja sam onda osluškivao u srcu jel‘ vrijeme za molitvu, i dobio sam zeleno svjetlo, pa sam je pitao hoće li da se pomolim za te blokade da se maknu da joj Isus skroz uđe u srce?!, na što je ona dala potvrdan odgovor !, i hvala Ti moj
predobri Isuse na tome!
I tako ja uzmem nju za desnu ruku s moje dvije ruke, a Klara za lijevu s njezinom, i počnem moliti zapovjednu molitvu iz Mateja 18:18 (svezujući Sotonu nad njezinim životom) i Marka 16:17 (za zloduhe), i kad sam krenuo moliti za srce i te blokade, odjednom, ček, ček, kako?!, dobro ste čuli, ODJEDNOM?! Klara kao da ju je netko onako u želudac pogodio s jakim udarcem odletjela je dva metra na pod, nije onako pala kao kada se pada u Duhu pa je padala na leđa, nego je doslovno odletjela … i to je onako dobro zveknulo, i kad je pala je ostala sjediti na podu jer je iza nje bila stolica na koju je doletjela … i sad su tu počeli s njezine strane jecaji … ja rekoh ‚dobro, idem dovršiti molitvu za Mateu‘, i tako nastavim moliti, dovršim što sam mislio, i onda krenem u jezicima, i ode Matea na pod … gdje je ostala sigurno 45 minuta i ujedno negdje pred kraj kad je ušla u ’sobu‘ nazad, je i u jezicima progovorila …
Klara je i dalje u uplivu i čini se da je u čišćenju nekom jer ima dosta jecaja …
Kako je Matea pala počela očitovanja kod Marije, to je nova žena koja je došla s Marinelom prvi puta kad sam prošli puta bio, kaže kasnije na ‚Glasu Ekipice‘, da je odmah kad je Matea pala pored nje, sila sišla na nju … i to je izgledalo dosta dramatično, jer je i ona jecala i kao da se oslobađala, uglavnom tu je već svima bilo jasno da se ’nekaj‘ počelo događati …
Brankec je već bio na poziciji kad je Matea pala … i sad su tu krenule molitve … ja sam se malo posvetio Klari i izmolio za nju držeći je za ruku, pa sam je opet pustio … i ona je onda tako ostala u pomazanju sve do 24h … sigurno po meni jedno 3 sata … ali je ni tada nije puštalo … ruke joj gore, noge joj gore … pjevala je nebeski u jezicima … do sada najbolje što sam ikada čuo … prorokovala u jezicima Ivanu i tumačila mu … zahvaljivala jedno 1000 puta Isusu, ali onako iz dubine duše … Isus joj se ukazivao stalno dok se u jednom momentu digla i tako se sa mnom držala za ruke i zahvaljivala … uglavnom ona će sigurno kada ‚dođe k sebi‘ imati što za reći …
Kako sam ja onda skužio da je to večer kada se skidaju ‚blokade‘, pozvao sam ako ima još netko neku blokadu da ću se moliti … onda se nitko nije prijavio, iako imaju blokada, ali su htjeli ‚još Isusa‘, pa sam počeo moliti za sve, pojedinačno … i to je onda opet bio pravi Pentekost, bilo nas je 20ak … pola ih je bilo na podu … ostali koji nisu pali ali koje sam blagoslovio su isto bili u molitvi, uglavnom čut ćete na ‚Glasu Ekipice‘ kako je to ostavilo utisak na njih … hvala Ti moj
predobri Isuse!!
Eto, rekao bi da je ’sve krenulo kao obična večer‘, ali ipak nije … krenulo je silnije nego inače …‘)
***
Kako sam krenula na druženje Ekipice, osjećala sam kao da ja nikada neću biti dio te sfere, da nisam dovoljno dobra da budem tamo i da samo smetam, svi su se već znali duže vrijeme, a ja sam bila nova i kao što sam već rekla, nisam baš rječita, mislila sam da se neću uklopiti. Ali svi su bili puni ljubavi, što mi je uvelike pomoglo. I stvarno, kao što si i rekao zajedništvo je najveće čudo, naravno da može i bolje, ali ja silno želim biti dio istog Duha i želim sve i štogod za Isusa i želim napraviti pravu stvar, jer to je oduvijek moja molitva. To zajedništvo Duha je meni kategorija za sebe, ne može se usporediti ni sa čime drugim. Moj problem je što sam uvijek bila pomalo vuk samotnjak, povlačila se u sebe i svjesno i nesvjesno se udaljavala od ljudi, a više bila sama, iako sam bila aktivni vjernik što se tiče mise, klanjanja i sličnog, ali čak se ni tamo nisam uključivala u npr. zbor, neke zajednice mladih ili kateheze za mlade. I iako me takav samotnjački način razmišljanja i djelovanja zaštitio od puno loših stvari, ostavio je i negativne posljedice na mene što se tiče kontakta s drugima i suživota u zajednici, ali ja se silno trudim to promijeniti i hvala Ti Isuse, ide mi sve bolje.
Kad se prisjećam seminara i ovih dana, kao što sam i rekla na Glasu Ekipice, stvarno sam svašta doživjela, zato mi je i trebalo neko vrijeme, malo da se slegnu dojmovi. Stvarno sam puno dobila i napredovala i sada želim da to nastavi rasti. Kada sam tražila Isusa da mi da da osjetim Njegov križ, jer ću tako sigurno imati više Ljubavi, tako je i bilo, kada sam tražila mir, dobila sam mir, kada sam tražila radost, dobila sam radost, kada sam tražila pjesmu, dobila sam pjesmu, točno sam onako u srcu osjetila kako anđeli i ja pjevamo Isusu i hvala Ti moj dobri Isuse na tome. Osjećam se puno jača i spremnija i voljnija sve za Isusa i još više raditi na sebi, ali svjesna sam da to trebam pokazati životom, ne samo govoriti. Svaku večer, kada bih se vratila sa seminara, po noći bih se probudila onako na trenutak, na nekoliko sekundi, jer sam osjetila da Duh još djeluje i da sva drhtim, čujem da govorim u jezicima i nazad legnem i tako po nekoliko puta, svaku noć. 🙂 I probudim se sva radosna i s veseljem čekam seminar. 🙂 Htjela bih se stvarno zahvaliti Isusu i tebi na svemu, iako se to ne može riječima izraziti. Svako jutro baš s veseljem čekam mail, čitam ga po nekoliko puta, slušam Glas Ekipice i propovijedi i upijam sve. I sad kad vidim količinu teksta, povlačim ovaj dio o mojoj (ne)rječitosti, iako da sam to trebala usmeno reći, ne znam kako bi ispalo. 🙂 Da više ne dužim, šaljem zagrljaj i pozdrave!:)
Isus
Matea V.