Draga ekipice,
Moje ime je Biljana i htjela bi podjeliti s vama svoje svjedočanstvo. Prije odprilike god. i po dana ja i moja obitelj susreli smo se s problemom legalizacije. Primili smo obavijest od ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja da trebamo legalizirati neke nadogradnje kao što su dva kupatila za koje moj tata nije tražio građevinsku dozvolu. Nije nam bilo svejedno što smo se morali uhvatiti u koštac s tim problemom i potrošit ljetnu ušteđevinu, ali s druge strane to nam je bila prilika da legaliziramo te dijelove kuće kako ubuduće ne bi imali problema s tim. Angažirali smo jednog arhitekta iz Korčule koji ima firmu u Zagrebu da nam napravi projekte i sve što je potrebno za legaliziranje tih nadogradnji. U jednu ruku nam je bilo i drago što ćemo riješiti taj problem. Kada je arhitekt obavio svoj posao i donio nam sve potrebne dokumente mi smo predali zahtjev za legalizaciju. Dalje smo se nadali pozitivnom riješenju mislim da sam se ja samo jednom pomolila Isusu da nam odobre zahtjev. Nakon dva mjeseca dobili smo riješenje od konzervatorskog zavoda u Dubrovniku i u njemu je pisalo da nam je zahtjev odbijen. Možete misliti kako nam je bilo, ja sam počela plakati kad sam pročitala riješenje i pitala sam se zašto nam se to događa, prije dvije god. trebali smo iseliti iz kuće u kojoj smo živjeli cijeli život ja i moj otac 30 god. (jer on je doselio na korčulu kad je upoznao moju mamu) a moja mama 60 god. i sad opet ovo.
Meni se svašta motalo po glavi da je to sigurno ono“ što siješ to češ požnjati˝, da je to kazna tj. da Isus kažnjava mog starog za loše što je napravio. Da situacija bude još gora naše financijsko stanje je bilo loše, preciznije rečeno imali smo samo za najnužnije hranu i režije. Par dana nisam mogla jesti od brige. Počela bi jesti, a onda bi mi se hrana zgadila, postala bi mi odbojna. Kao posljedicu brige i nervoze osjećala samo bolove u stomaku. Mislim da stres, pretjerana briga i nervoza najviše pogađaju ovaj dio tijela, tako je barem meni bilo. Znala sam što dalje sljedi da moramo angažirati odvjetnika koji će nam napisati žalbu. Opet smo se povezali s arhitektom koji nam je napravio projekte i on nam je predložio da angažiramo njegovog rođaka koji je ujedno i poznati i uspješan odvjetnik.
Molila sam se Isusu za vodstvo, da me vodi i da me prosvijetli. Tražila sam njegovu mudrost jer ona je iznad ljudske mudrosti. Zamolila sam Ga da mi stavi u srce što bi bilo dobro da napišemo u žalbi i došla mi je na pamet jedna rečenica : zar nisu ljudski životi važniji od kulturne baštine .. poslala sam mail sa natuknicama odvjetniku i kasnije kada je sastavljao žalbu on je malo preformulirao tu rečenicu, ali ju je upotrijebio.
Kada sam se čula s Lorensom rekao mi je da bi bilo najbolje da ja i mama položimo ruke na to riješenje i da se pomolimo Isusu na glas da Ga zamolimo da nam odobre legalizaciju tih gradnji, i da Mu se nakon toga zahvalimo i vjerujemo da će naša molitva biti uslišena. Ja i mama smo napravili tako kako nam je on rekao. Lorens nam je došao u posjetu možda tjedan dana nakon tog i taj njegov posjet je nama, a pogotovo meni puno značio, jer me je usmjerio u pravom smjeru , ohrabrio i dao nam prava uputstva u vezi toga kako ćemo se dalje ponašati. Rekao nam je da je ova situacija prava prilika da stavimo vjeru u praksu. Pitao nas je što bi vi sada napravili da ste dobili pozitivno riješenje , mi smo rekli da bi se radovali i da bi nam bilo drago, a on je dodao da bi još i nazdravili pa smo tako i učinili. Imali smo malo vina pa smo kucnuli čašama i nazdravili. Podsjetio nas je da se moramo često zahvaljivat i odbacivat sve sumnje, negativne emocije i brigu . Isto tako nas je podsjetio na ono što se dogodilo Pavlu i Sili kada su bili u tamnici i kada su počeli hvaliti i slaviti Krista na nebesima, oni su tada (ne samo tada) stavili svoju vjeru u praksu. Gledano očima prirodnog čovjeka oni nisu bili u poziciji da slave, niti su imali ikakav izvanjski razlog za slavlje, ali oni su znali da je duhovno iznad prirodnog- tjelesnog i bili su na svijetlu Čiste Istine. Znali su da je sve moguće onome koji vjeruje. Ja sam upijala svaku njegovu rečenicu jer sam znala da će mi to itekako koristiti za moj daljnji hod u vjeri. Svaki put kada bi nam Lorens došao u posjetu bilo nam je ljepo pa tako i ovaj put.
Kada sam ostala sama sa svojim mislima i osjećajima znala sam da se trebam držat svega toga i da trebam ostat u vjerovanju. Pomoglo mi je također i neko predhodno znanje o duhovnom, naime puno prije nego što sam upoznala Lorensa ja sam osjećala da postoji duhovni svijet, Isusa sam doživljavala kao čistu Ljubav, kao prijatelja i utješitelja. Često sam Mu dolazila u teškim trenutcima, povjeravala sam Mu se i molila se Njemu, ali ja sam isto kao što je napisala jedna cura iz kutine bila zbunjena jer nisam znala kome ću se molit, dali Bogu ili sinu Božjem. Ponekad bi se sjetila što je jedan svećenik rekao, da neka se molimo Isusu jer da se On zalaže Ocu za nas. Pa bi se onda češće molila Isusu, a ponekad Bogu Ocu, ali sam cijelo vrijeme u sebi osjećala da tu nešto ne štima. Kada sam upoznala Lorensa on mi je objasnio kako stvari stoje ; da su Otac i Sin jedno, i pokazao mi je gdje je to u Svetom Pismu potvrđeno u Ivanu 14-to poglavlje 8-10 stih. Ja sam osjetila da je to istina jer mi je totalno imalo smisla. Čitala sam novi zavjet i prije nego sam upoznala Lorensa, ali puno toga nisam razumjela . Bilo mi je najdraže čitati Mateja 5 i 6 poglavlje, a osobito ono di nas Isus poziva na ljubav, da ljubimo svih pa i svoje neprijatelje… u to vrijeme mene je također jako zaintrigirao onaj stih “sve je moguće onome koji vjeruje”.
Pošto nisam razumijela dosta toga iz Svetog Pisma, a bila sam duhovno gladna i radoznala, te nisam znala za duhovnjake poput Emanuela Swedenborg-a, Jakoba Lorbera i ostale… ja sam tražila istinu o duhovnom često na pogrešnim mjestima kao npr. u astrologiji ( kasnije kad sam se uz pomoć Lorensa susrela s Čistom Istinom koju je Isus objavio putem svojih slugu: Berthe Dudde ,Swedenborga i drugih. Ja sam se pokajala zato što sam tražila odgovore na krivim mjestima jer sam osjetila da je ovo ono što sam cijelo vrijeme tražila) i također sam voljela čitati časopis Svijetlost i u njemu sam naišla na jedan članak u kojem je pisalo da su neki znanstvenici provodili istraživanja i otkrili su zakon privlačenja. Radi se o tome da sve što mislimo, osjećamo, govorimo, radimo, i vjerujemo mi dakle u svoj život privlačimo još više svega toga. To meni govori da znanost potvrđuje ono što Sveto Pismo, tj. sam Krist kaže „što siješ to ćeš požnjati“. Znači, kakve misli i osjećaje, a najviše kakvo vjerovanje odašiljemo u sferu tako će nam i biti, i privući ćemo još više toga. Znanstvenici su sad otkrili nešto od onog što je Isus objavio ljudima putem Swedenburga. Moram spomenuti da se treba ipak klonit ovakvog učenja jer kada želimo privuć nešto što nije u skladu s Božjom voljom onda se vragovi i demoni nude da nam pomognu ostvariti cilj. Mi toga naravno nemoramo bit svijesni, ali čim idemo protiv Božje volje mi radimo protiv Krista, a time i protiv sebe. Svako učenje koje ne spominje Isusa Krista kao Vrhovni autoritet i Kralja nad kraljevima je pogrešno učenje. Znači oni su to otkrili, otkrili su jedan od Božjih zakona, ali ne znaju cijelu istinu o tome. Da se vratim na temu, znala sam da mogu lako svojim negativnim mislima, strahom i brigom privući ono loše.
Često sam zahvaljivala Isusu, ali Sotona me je pokušavao zavarat sa sumnjama. Sjećam se kada sam jednu večer bila u kupatilu pojavila mi se sumnja tipa; zašto bi On to napravio za tebe pa ti ne radiš sve po Božjoj volji i griješiš u puno toga. Ja bi na to odgovorila da istina je da ne radim sve po Božjoj volji, ali On je ipak to već napravio za nas jer ja znam i vjerujem da je moj Otac Isus sama Ljubav i sama milost i također znam da ja to ne zaslužujem, ali znam da je On taj koji je dobar i najbolji i koji želi da ja rastem u vjeri i u Njemu. Tada sam isto tako rekla u sebi: kao što je Isus nahranio pet tisuća ljudi sa sedam kruhova i par ribica, kao što je ozdravljao bolesne i dizao mrtve iz grobova, pa isto tako je Isus nama već pomogao i zato Mu najveća hvala , hvala Ti najdraži Isuse ! Onda mi je sinulo pa ja neću samo zahvaljivat ja ću i slaviti Isusa i bit ću radosna jer On je već to napravio za nas, mi smo dobili, tj. Isus nam je već pomogao da nam žalba bude uvažena.
U početku mi nije dolazilo prirodno da se radujem, nije mi baš bilo toliko do toga, ali prisilila sam se na to da hvalim i slavim Gospoda. Puno puta se moramo prisilit da se podredimo Isusovoj volji zato jer nam to ne dolazi prirodno. Podigla sam ruke u zrak i nasmješila se i počela pjevat hvala Ti Isuse. Iz prve sam sama sebi izgledala pomalo smješno, ali odmah sam prepoznala da me to Sotona želi zavarat i došlo mi je u srce da mi moramo slavit Krista zbog svega što je napravio i što dalje čini za nas. Također sam se sjetila onog stiha mi hodamo u vjerovanju, a ne u gledanju i nastavila sam se radovati… baš sam se radovala, ponašala se i govorila kao da smo dobili jer jesmo .. govorila sam: pa mi smo dobili hvala Ti moj dobri Isuse , ajme koje olakšanje, dobili smo zahvaljujući Isusu! Gospode velik si i Tebi svaka čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
Pogodite što nam je odvjetnik javio u jesen 2013., pa naravno zna se 😉 da nam je žalba uvažena. Zaboravila sam još spomenuti da nam odvjetnik nije naplatio žalbu .