Rođen sam u tzv. katoličkoj obitelji. Baka je bila najaktivnija osoba u obitelji koja je prakticirala vjeru kroz redovite odlaske u Crkvu na misu, tako sam se i ja prvi puta susreo s religijom. Postao sam ministrant i primio uobičajene sakramente, posljednji je bio Sveta Potvrda kada sam i prestao ići na misu shvativši da s crkvom nešto nije u redu. Kada su blagdani umjesto ispunjavanja svoje više svrhe bili su sinonim za opijanje većine kršćana. Sve više su me prožimale misli o ispraznosti ovakvog prakticiranja vjere bez snage, radosti, mira u meni. Osjećao sam u dubini duše da ova slika svijeta koja mi se servira pod „normalno“ nije normalna za moje viđenje, čak suprotno, daleko je od svake ljudske percepcije istine.
Cijelo djetinjstvo bavio sam se sportom, vaterpolom, iako sam bio dosta uspješan niti to me nije ispunjavalo onako kako sam osjećao da bih trebao biti ispunjen, tako da sam s 16 godina počeo pušiti cigarete, a nedugo zatim sam probao i travu. Brzo sam kao i svi mladi ljudi napredovao u tom stanju nesvijesti kroz izlaske na party-je na kojima se slušala elektronska glazba, konzumirala i jača sintetička droga ecstasy, MDMA, amfetamini, LSD, kokain… a sve te droge su izazivale prividnu sreću, ispunjenost, ljubav, pridonosile tome da se osjećam važno sebi i prijateljima. Kada bi djelovanje droge prestalo osjećao sam se isprazno, usamljeno, odbačeno i bio sam nemiran.
Postao sam DJ u klubu da bi si još više pridao važnosti u društvu, ali moje unutarnje nezadovoljstvo je raslo, a ja sam sve više tonuo u carstvo poroka sve „težih droga i lakih žena“. Paralelno sam upisao Pomorski fakultet od kojeg sam odustao na drugoj godini shvativši da me taj posao uopće ne zanima. U 23. godini svog, tada ne sretnog, života zaglibio sam skroz, počeo sam uzimati drogu heroin s kojim sam se borio narednih osam godina. Sve više sam se osjećao izgubljeno u licemjernom svijetu u kojem sam živio, uživao sam u izlascima, pijankama, ali to je bio bijeg od ovog „normalnog“ svijeta u koji se nikada nisam niti uklapao osjećajući to u dubini svoje duše neprestano.
U 30-toj godini svog nezadovoljnog života odlučio sam prvo stati na kraj poroku droge heroin.
Od ovisnosti heroina sam se oslobađao Heptanonskom terapijom tako što sam krenuo s uzimanjem 15 Heptanona dnevno, svakim tjednom sam napredovao uzimajući sve manju i manju dozu dok se nisam spustio na svega nekoliko tableta. Tada mi se javio strah, tjeskoba, nemir, pitao sam se što ću kada skroz prestanem piti te tablete, kako ću se nositi sa životom, jer još uvijek sam čeznuo za traženjem smisla života, postojanja ljudi u ovom svijetu i imao sam nekako osjećaj da su svi odgovori u meni, u dubini moje duše, samo što ne znam to izvući iz sebe na svjetlo i napokon se osloboditi, shvatiti taj smisao cijelog ljudskog života, svrhe zbog koje smo tu na zemlji. Paralelno sa „skidanjem“ s heroina počeo sam piti sve veće količine alkohola.
I tako kada sam došao do tih zadnjih nekoliko tableta i intenzivno promišljao o svemu, u meditaciji na plaži jednog divnog sunčanog dana zavapio sam;
“Bože, ako stvarno postojiš pomozi mi!“ Tada sam osjetio po prvi puta nešto kao nadnaravno, ne zemaljski, kao neku vrstu energije koja se je spustila na mene kao spektar najintenzivnijih boja i prožela me cijelog, doslovno kao da sam udahnuo sve te boje u sebe, oživio ih u sebi kroz svoju unutrašnjost, a očitovanje je bilo kroz neizmjernu sreću, mir, a istovremeno sam se osjećao i nadmoćno. Pomislio sam ovo su jači osjećaji od svih onih trenutnih privida zadovoljstva koje mi je do sada pružala droga, nadmoćno „špica nad špicama“. Punih tjedan dana sam uživao u ovim osjećajima zadovoljstva i sreće koji su me preplavili, osjećajima moći, ali nisam imao odgovore. Kako sam i dalje pio postao sam sve neshvatljiviji i nenormalniji za okolinu, koja je smatrala da sam još više zastranio te da mi je potrebna konkretna liječnička pomoć, a u meni je bio osjećaj da sa svima njima nešto nije u redu, a da je sa mnom sve ok. To je završilo tako što su mi roditelji pozvali policiju i hitnu pomoć. Ispočetka sam pružao otpor, ali sam shvatio da si tako samo otežavam situaciju pa sam odlučio ipak otići s njima u bolnicu i razuvjeriti ih. Po dolasku u bolnicu razgovarao sam s liječnikom ispričavši mu baš sve kako sam ja doživio taj dan na plaži u meditaciji i ostatak dana sve do sada, govorio sam nepovezano, nisam znao kako mu objasniti taj osjećaj u koji sam bio siguran. S obzirom na moju prošlost i sadašnjost vezanu uz ovisnost doktor je zaključio da mi je potrebna liječnička pomoć jer mi je utvrdio dijagnozu: akutna psihoza s elementima šizofrenije. Ostao sam u bolnici dva tjedna pod terapijom psihijatrijskih lijekova koje sam, prema njihovim uputama, trebao piti barem godinu dana. Izašao sam iz bolnice, te sam nakon mjesec dana prestao piti sve te tablete na vlastitu odgovornost ignorirajući upute doktora. Sljedećih godinu dana nastavio sam piti alkoholna pića te sam potonuo do te mjere da se nisam više mogao ustati iz kreveta. Odlučio sam samovoljno otići u komunu Đurmanec da se oporavim, a presudno kod odabira komune je bilo to što komuna nije vjerskog tipa. Nakon dva tjedna boravka u komuni čuo sam da u posjet dolazi djevojka po imenu Ivana koja propovijeda Evanđelje ljubavi i pomaže ljudima da pronađu novi put u svom životu kroz Isusa Krista. Na prvu sam pomislio da ima veze s Crkvom koju sam već dobrano odbacio i da nema šanse da odem na takvo jedno predavanje, ali ipak nešto me vuklo da ipak odslušam predavanje jer kao nemam što izgubiti. Došao sam u posljednji tren i nisam zažalio jer mi se svidjelo to što sam čuo jer sam shvatio da nema veze s katoličkim naukom, činilo mi se kao nešto što bi možda moglo utjecati na to da napokon spoznam ono za čim tragam u svom životu. Pozorno sam upio princip vjere i pokušao stajati na riječi koje sam čuo, iako još nisam bio sto posto uvjeren da će mi to sjesti u dušu kao što će mi kasnije i sjesti, ali desilo se za mene tada veliko čudo što sam osjetio da mi je išijas prošao koji me je mučio kroz prethodna dva do tri mjeseca. To mi je dalo nekako vjetar u leđa i očvrsnulo bar malo vjeru, bio sam već tada na pravom putu iako ni sam toga nisam bio svjestan. Unatoč tome, okolina u kojoj sam boravio protivila se smatrajući to sektom i ekstremom koji nije za mene, savjetujući mi da se zaposlim, uredim život i nastavim dalje kao i svi pa sam to i prihvatio računajući da ako ću ja biti „normalan“ kada izađem, sve će biti kako treba.
Nakon 20 mjeseci izašao sam iz komune, razmišljao sam kako se trebam zaposliti, stvoriti si normalne uvjete za život kao i svi ljudi da bih mogao funkcionirati u zajednici, ali pomisao na to da se sve od navedenog i ispuni, nije mi davala mir, radost, zadovoljstvo… nije mi to jednostavno bilo to u što sam se i uvjerio.
Navedeno je trajalo šest mjeseci i kada sam shvatio da se tom „normalnom“ načinu života ne veselim niti me ispunjava, pobojao sam se da ću se vratiti na stari put. Kroz dan bih funkcionirao „normalno“, ali mi je najveće zadovoljstvo u danu bilo ispijanje piva navečer. Razmišljao sam kako mi nije dobro dok se drogiram, nije mi dobro dok pijem, nije mi dobro dok sam normalan, moj Bože koji je smisao života. Tada sam dobio poziv od Ivane koja je došla u Dubrovnik. Iste one koja je dolazila u komunu i trudila se s puno ljubavi, dati mu svrhu i cilj kroz Isusa Krista. Prolazilo mi je kroz misli koliko je ta djevojka sebe nesebično davala te nam približila ljubav i smisao života. Stoga sam shvatio da sam dužan barem popiti piće s njom, iako sam se u sebi opirao objavama Čiste Istine za koje sam znao da ih donosi sa sobom. Pili smo kavu tog lijepog sunčanog dana, pa smo se i pomolili. Osjećao sam se ugodno u njenom društvu na vlastito iznenađenje, baš mi je bilo lijepo i bio sam radostan. Iduće dane pomagao sam ocu u obiteljskom domu. Zadnji dan Ivaninog boravka u Dubrovniku pristao sam da se nađemo, iako je bilo i protivnih osjećaja u meni, ali me ipak nešto vuklo da se opet sastanemo. Sastali smo se, pričali, pomolili i nakon čitanja poruka iz Svetog Pisma osjetio sam da mi se dogodio klik u glavi, duši, jednostavno me prebacilo iz svjetovnog u duhovno, kao bujice žive vode potekle su iz mene zahvale Isusu. Odlučio sam doći na seminar u Zagreb na koji me Ivana tijekom svog boravka u Dubrovniku pozvala. Treći dan seminara u Zagrebu odlučno sam odbacio posljednji porok u svom životu, a to su cigarete za koje sam mislio da ih nikada neću odbaciti. I tada se spustio Duh na mene, primio sam Isusa u svoje srce, ispunio se ljubavlju toliko jakom da taj osjećaj ne mogu opisati osim vam preporučiti da ga sami iskusite, jer se to ne može usporediti niti s jednim prividom droga koje one daju na sekundu, a ova Ljubav traje vječno, ne jenjava nikada, stalno je tu, željna da ju dijelite s drugima. Na svjetlu ČISTE ISTINE sam spoznao ovaj osjećaj za koji sam siguran da me nikad neće napustit, razočarati, uznemiriti. Presretan sam što ga dijelim s ovim dragim ljudima s kojima sam se povezao za vječnost, EKIPICA moja sve vas puno VOLIM.
Htio bih ovim svojim svjedočanstvom dati savjet i dodatnu snagu onim ljudima koji još uvijek nisu našli svoj put, koji još uvijek lutaju i tragaju za istinom, ljubavi i prihvaćenosti, da otvore svoje srce Isusu Kristu, pozovu ga da dođe kroz ČISTU ISTINU i postane njihov otac, najbolji prijatelj…da mu predaju sve svoje patnje bolesti i brige i da sretno koračaju na putu svjetla u vječni život.
Naposljetku mogu samo reći:
HVALA TI ISUSE!!!